DETE IMA ZAMIŠLJENOG PRIJATELJA?
Roditelji su često zabrinuti kada primete da njihovo dete ima zamišljenog prijatelja. U prošlosti su stručnjaci smatrali da su deca koja se igraju sa zamišljenim prijateljima sklona psihopatološkim simptomima. Međutim, detaljnjije bavljenje temom ukazalo je da zamišljeni prijatelji prvenstveno imaju ulogu u lakšem prilagođavanju na mnoge životne situacije.
Zamišljeni prijatelji najčešće se javljaju kod trogodišnjaka i četvorogodišnjaka. Manosevitz, Prentice i Wilson (1973.) su u svom istraživanju utvrdili da zamišljenog prijatelja ima svako treće teksaško dete, te da su deca koja imaju zamišljenog prijatelja zadovoljnija i više komuniciraju s drugima. Jedna od uloga zamišljenog prijatelja jeste da nadomeste stvarnog, živog prijatelja u igri, ali i način kako se lakše suočiti s strahom, nepoznatim i sl. No, zamišljeni prijatelj je puno više od toga – igra s njime omogućuje detetu uvežbavanje socijalnih interakcija, razvoj spoznaje, komunikacije i sl.
Zamišljeni prijatelj omogućuje detetu da napuni svoj svet ljudima u onom trenutku kad je to njemu prihvatljivo, omogućava mu vežbanje komunikacije i maštu. Singer i Singer (1990.) su u svojoj studiji pokazali kako su se deca, koja su se sa zamišljenim prijateljem igrala kod kuće, u vrtiću su se igrala maštovitije, iskazivala su u igri više pozitivnih emocija, bolje su sarađivala s drugom decom i vaspitačima. U igri su bila manje agresivna, pogotovo dečaci. Još je jedan pozitivni rezultat kod dece koja imaju izmišljene prijatelje – manje su gledali TV.
Zamišljene prijatelje možemo shvatiti kao prozor u dečje interese i treba ih prihvatiti kao prirodni odušak za mnoge situacije. Roditeljima se sugeriše da ga prihvate, ali da nikako ne pokušavaju da ga kontrolišu.
Deca često izmišljenim prijateljima daju moći i snagu, posebne sposobnosti koje sami nemaju ili smatraju da im nedostaju. Devojčica koja se sprema za takmičenje u plivanju zamišljala je svoju drugaricu koja je uvek uz nju i trenira s njom. Ona za svoju drugaricu određuje ritam i oblik treninga.
Singer i Singer navode primjer dve sestrice (3 i 5 god) koje su imale zajedničkog zamišljenog prijatelja – malo dete zvano Fetis. O njemu su se brinule kao o pravoj bebi, svuda su ga nosile sa sobom i delile su svoju postelju s njim. Njihova mama je navela da je Fetis nastao onog trenutka kad je objavila svoju treću trudnoću, veruje da su tad devojčice i čule reč fetus. Deca koja se igraju sa zamišljenim prijateljem imaju stalnog partnera i pomoć u razumevanju sveta u kojem žive. Iako se na prvi pogled to ne čini tako, oni ga vrlo dobro razlikuju od realnog sveta i sama znaju reći da oni postoje samo u igri, mašti…
Tekst: Sonja Pribela-Hodap, prof. psihologije